U toj zgradi zive tri samohrana roditelja: prva je primitivna imigrantkinja iz jedne od (u ocima domorodaca) zemalja treceg sveta, zivota polomljenog naocigled svih svedoka, koja grca pod teretom usamljenicke logistike, bez ikakve pomoci sa strane, junakinja svake samohrane cautionary tale. Druga je stasita rasna domorotkinja koja vozi taj zivot u punoj brzini, kojoj je kuca puna zanimljivih gostiju, oko koje se motaju interesantni muskarci, ukljucujuci i odbacenog bivseg muza koji je, prirodno, u potpunosti ukljucen u obaveze oko zajednickog deteta. Treci je jos brzi primerak, iz nekog uglednog izglednog sektora, personal trainer ili nesto tome slicno, koji provodi svaki drugi vikend sa svojim sinom u jednoj prakticnoj, pitkoj verziji roditeljstva-na-kasicicu.
Ona pod jedan se, osvrcuci oko sebe, cesto osecala kao da su joj u toj predstavi podeljene losije karte nego ostalima, i kao da je njena verzija samohranosti ipak nesto drugo u odnosu na ove druge dve. Gledala je na ove druge dve price kao na mlake, razblazene verzije njene.
A onda je poceo drugi cin predstave, u kome je domorotkinja iznenada nestala, kako bi se naknadno ispostavilo da je, posle niza ispada (koje su ostali zitelji pogresno tumacili kao zivot punim plucima), doslo do njenog usporenog sunovrata koji je kulminirao intervencijom policije i njenim institucionalizovanjem. Jer je, ispostavilo se, zena manicno depresivna, a dete je do daljnjeg sa ocem.
U trecem cinu je personalni trener jedne veceri izasao iz lifta, ne samo uz svog vikend-sina, nego i uz invalidska kolica u kojima je bila starija devojcica, mozda tinejdzerka, ciji je izgled i pogled odavao jedno neprisustvo i potpunu, beznadeznu, dozivotnu zavisnost od drugih.
U cetvrtom cinu je prljava imigrantkinja ponovo pogledala karte u svojim rukama.