Lost
Pre neki dan, na biciklu, primetim ispalu rukavicu. Deciju. Pa pomislim na to dete koje pokusava da je pronadje, i ne uspeva, i roditelja koji se mozda nervira zbog toga, i jedino ja znam gde mogu da je pronadju, kada bi samo znali da postojim neka ja koja tacno zna gde im je rukavica. I onda sam se sama sebi zacudila sto sam i pet minuta kasnije razmisljala o njoj, rukavici, da bih cetiri raskrsnice dalje na tom istom putu videla drugu, sestru one prve, i iz nekog razloga me je ta ideja toliko obuzela da sam htela da se vratim, spojim ih i ponadam da ce ih neko ipak pronaci, ne obavezno bas ono dete nego bilo ko. A mozda su i ostali biciklisti na stazi razmisljali upravo o tome, kako samo oni znaju tajnu dve rukavice. I onda, udubljena u te misli, odmakla sam jos nekoliko semafora dalje, pa mi je bilo daleko da se vracam, pa zurim da stignem Tamo Negde, pa mi je glupo da stajem i uzimam odbacene predmete, pa nemam vremena za trivije kao sto su izgubljene rukavice, pa kuca pa vecera pa obaveze pa jastuk pa ujutru sve isto.
Pre neki dan nađem neku igračkicu, superheroja, podosta ‘korišćenu’, isto tako, neko dete izgubilo… Pokupim ga, provučem mu kanapčić kroz otvorene šake i okačim na retrovizor… Sada ponovo ‘leti’…
Da! Kad sam se doselila ovde, neko vreme mi je u novcaniku ziveo komadic neke velike slagalice koji sam pronasla na zemlji… Mozda je ipak trebalo da se vratim i kompletiram set, da budu dve rukavice a ne rukavica i rukavica 🙂